Osim značajne estetske (najviše operacija estetske kirurgije provodi se na nosu) ljudski nos ima nekoliko iznimno važnih funkcija. On priprema i provodi zrak koji udišemo do ostatka dišnog sustava, omogućava nam osjet mirisa, daje rezonanciju glasu i oblikuje govor.
Nos se prema obliku dijeli na uski, srednje široki i široki te je rasno određen. U odnosu na crnu rasu, bijela rasa ima uski tip nosa dok žuta rasa ima općenito manji nos. Uši i nos rastu čitav život pa osim bora na licu, nos najviše utječe na promjene izgleda u starosti.
Vanjski se nos sastoji od korijena, hrpta i vrha koje formiraju kosti lica, ponajprije čeona i nosna kost, i nosne hrskavice. Koža nosa, koja je na donjem dijelu pomična, različite je debljine te sadrži žlijezde lojnica i dlačice. Na samom ulazu u nos su dlake koje pojačano rastu starenjem. Pomicanje nosa i disanje omogućavaju poprečnoprugaste mišićne niti. Iznutra je nos s nosnom pregradom, septumom, podijeljen na dvije nosnice. Prirođene ili zbog ozljede stečene devijacije septuma otežavaju disanje i drugi su važan razlog operacija nosa. Na nos se nastavljaju gornji dišni putovi, ponajprije sinusi kroz koje dalje prolazi zrak u donje dišne putove i pluća. Nos je iznutra obložen sluznicom, koja tijekom dana proizvede otprilike pola litre sluzi, a na sluznici je mnoštvo finih dlačica, cilija. Među ostalim, sluz nosa luči i lizozime i imunoglobuline, koji služe za razgradnju bakterija. Dlačice zadržavaju finu prašinu i nečistoće, koje se dodatno slijepe na sluzi i izbacuju ispuhivanjem nosa. Kad veća količina prašine podraži nos, dolazi do kihanja, odnosno naglog izbacivanja zraka iz nosa i usta – najveća izmjerena brzina zraka izbačenog pri kihanju neke osobe iznosi 165 kn/h.
Kad se zrak udahne kroz nos, počinje se filtrirati i vlažiti te je do ulaska u bronhe zrak gotovo strerilan i 90 posto vlažan. Zbog toga je izuzetno važno da sluznica nosa bude zdrava. Oštećenje sluznice nastaje zbog vanjskih utjecaja kao što su onečišćen zrak, vlaga, centralno grijanje, neishranjenost , alergeni, primjena inhalacijskih droga te zbog pada imuniteta. Kod prehlade, virusi uzrokuju imunosni odgovor, pri čemu se znatno pojačava prokrvljenost, zbog toga oticanje sluznice i veće izlaženje sluzi, odnosno upala sluznice pri čemu prvo nastupa curenje nosa, a potom začepljenost.
Na unutarnjem gornjem dijelu sluznice nosa nalaze se receptori za njuh, Schultzeove stanice, kojih u čovjeka ima oko 600.000.
U odnosu na životinje, čovjek ima slabije izražen osjet njuha, iako može prepoznati više od 10.000 različitih mirisa. Međutim, osjet mirisa i okusa su povezani pa se pri unosu hrane u mozgu kombiniraju osjet okusa s jezika i osjet mirisa iz nosa da bismo prepoznali aromu. Bez kombinacije mirisa, razlikujemo samo osnovne okuse: slano, gorko, slatko i kiselo. Kad žvačemo hranu i gutamo je, oslobađa se aroma koja ulazi u nos iznutra te se prepoznaje miris, odnosno aroma hrane.
Smatra se da žene bolje razlikuju mirise od muškaraca te da novorođenče majku prepoznaje prvo po mirisu. Znanstvenici smatraju da je svaki receptor za miris određen svojom jedinstvenom molekulom DNK, koja određuje prepoznavanje samo jednog mirisa te postojanje takvog nasljeđa određuje hoćemo li neki miris prepoznavati ili ne zbog čega su neke osobe osjetljivije na mirise. Osim što je osjet mirisa predodređen, on se može dodatno razvijati vježbom pa tako osobe koje rade u tvornici parfema ili npr. kušači vina, dodatno unaprjeđuju svoj osjet mirisa.
Miris koji u plinovitom stanju dolazi u nos otapa se u sluzi i dolazi do receptora za njuh, a zatim se informacija u obliku elektroničkog impulsa prenosi do centra za miris u mozgu gdje prepoznajemo mirise. Mirise i pamtimo te ih povezujemo s akcijom našeg tijela. Kao primjer možemo navesti činjenicu da će nas miris paljevine natjerati na oprez ili da nećemo jesti hranu koja ima miris plijesni ili užeglosti. Suprotno tome, ugodan miris hrane privući će nas jelu pa ako nemamo osjet mirisa kad smo prehlađeni, gubimo apetit. Ugodni miris parfema nas mogu privući nekoj osobi, kao i osobni miris za koji se smatra da je jedinstven za svaku osobu.
Sa starenjem dolazi do slabljenja osjeta mirisa i to je prirodno, ali postoje i stvarni poremećaji osjeta mirisa. Gubitak osjeta koji može biti privremeni ili trajan, ili pak preosjetljivost na mirise. Slabljenje osjeta naziva se hiposmija, a potpuni gubitak mirisa anosmija, pri čemu dolazi i do smanjenja osjeta okusa. Iako poremećaj nije opasan, može biti vrlo neugodan te smeta osobi u svakodnevnom životu. Trajan gubitak osjeta mirisa nastaje nakon ozbiljne upale sinusa ili oštećenja sluznice kemikalijama ili zračenjem ili pak oštećenja centra za miris u mozgu nakon traume ili kod tumora.
Primjena nekih lijekova također može oštetiti osjet njuha. Preosjetljivost na miris, hiperosmija, nastaje zbog upala sinusa ili oštećenja njušnog živca. Sličan se simptom javlja i kod napadaja migrene s aurom, epilepsije te nekih duševnih bolesti: depresije ili shizofrenije, iako ovakav poremećaj osjeta mirisa nastaje zbog mirisnih halucinacija, a ne onoga što osoba stvarno miriše.
Naš je nos kao klima-uređaj koji grije hladan zrak, hladi topli zrak, vlaži ga i zadržava nečistoće te provodi razne mirise do centra njuha u mozgu. Nos daje i rezonanciju glasu, oblikuje govor te uistinu jest iznimno bitan dio našega tijela.
Izvor: http://www.adiva.hr/nos-osobni-klima-uredjaj.aspx